Uvod u obuku za navijanje sata

7 06 2010

Razmisli dobro: kada ti poklanjaju sat poklanjaju ti mali cvetni pakao, tamnicu vazduha. Ne daju ti samo sat, srećan rođandan i nadamose da će trajati jer je dobre marke, švajcarski; ne poklanjaju ti samo tog sićušnog klesara kojeg ćeš staviti na ruku i šetati s njim. Poklanjaju ti, ne znajući, i najstrašnije je što to ne znaju, poklanjaju ti jedan krhki i prolazni komadić tebe samog, nešto što je tvoje ali nije od tvog tela, što sa tvojim telom treba spojiti kaišem kao nekom očajnom ručicom koja se hvata za tvoju šaku. Poklanjaju ti potrebu da ga navijaš iz dana u dan, obavezu da ga navijaš da bi ostao ono što je; poklanjaju ti opsesiju da proveravaš koliko je tačno sati u izlozima zlatarnica, vestima sa radija, telefonom. Poklanjaju ti i strah da ćeš ga izgubiti, da će ti ga ukrasti, da će ti ispasti na pod i razbiti se. Poklanjaju ti njegovu marku, i sigurnost da je ta marka bolja od drugih, poklanjaju ti sklonost da upoređuješ svoj sat sa ostalima. Ne poklanjaju ti oni sat, nego si ti poklonjen, tebe daju za rođendan satu.

(kratka priča Hulia Kortasara; iz antologije „Najkraće priče na svetu“, 1993, priređivač: David Albahari)





O glagolima i životu…

27 05 2010

Postoji jedan jezik, kaže M. L. , mislim da se zove MESKALERO, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni prošlo ni buduće vreme.

Pa? – rekao sam.

Shvataš, ako bismo naučili taj jezik, mogli bismo da živimo duže.

(Milan Oklopdžić, odlomak iz romana »C.A. BLUES«, Beograd 1987)





Jedan od »onih« dijaloga…

27 05 2010

–        Sada mi je žao što nisam slušao šta mi je majka govorila dok sam

bio mali.

–        Zašto? Šta ti je govorila?

–        Ne znam. Nisam je slušao!

(Daglas Adams, iz knjige »Vodič kroz galaksiju za autostopere«,

Beograd 1987)





Pitam se…

26 05 2010

Pitam se koliko ljudi u ovom gradu

živi u iznajmljenim nameštenim sobama.

Kasno uveče kada pogledam u zgrade

mogu se zakleti da vidim lice u svakom prozoru

kako mi uzvraća pogled,

i kada se okrenem nazad

pitam se koliko ih se vrati svom stolu

i ovo zapiše.

autor: Rob Gonsalves

(Leonard Koen, pesma »Pitam se koliko ljudi u ovom gradu« iz

knjige »Šta ja radim ovde«, Beograd 1985, preveo Vladislav Bajac)





O sanjanju…

22 05 2010

»Sanjajte! Bez sna život više nema smisla i ne nudi

više zanimljivosti. Tako je korisno i lepo biti sanjalica,

naročito ako čovek ume da dogradi svoje snove i da im

naučnu strukturu. Sanjajte i, oh, ne budite suviše razumni!

Ne budite mudrica. Mudrovanje je najniža vrlina.

Sanjajte i ne plašite se da ćete graditi kule u vazduhu,

da će vas smatrati utopistima…

Utopist! To je uobičajena uvredljiva reč koju

ograničeni duhovi bacaju velikim duhovima

i kojom se gone gospodari misli –

oni koji svojom maštom dostižu neslućene visine!«

(Anatol Frans; odlomak iz njegovog govora francuskim studentima na otvaranju Kuće studenata 1910. godine u Parizu; zabeležen u Srpskom književnom glasniku 1911. godine)


autor: rob gonsalves





Najkraća ljubavna pesma

21 05 2010

Kaži mi, kada bih te jednog dana zgrabio

i stopalo ti poljubio

ne bi li posle toga malo hramala

u strahu da mi poljubac ne zgnječiš.

(Nikita Stanesku, »Pesma« iz knjige »Stanje poezije«, Beograd 1980,

preveo Petru Krdu)





Volite li da se šalite?

7 05 2010

Pretpostavljam da ste na pitanje iz naslova odgovorili rečima: Da; Svakako; Naravno; A ko ne voli… Možda je neko odgovorio i: Ne?!

Šta je za vas šala? Nešto lepo; Sjajan način da se relaksiraš; Super deo života; Najlepši trenutak u toku dana; Smisao ovozemaljskog života; Nešto u čemu stvarno uživate… Izaberite jedan od ovih odgovora ili dajte svoj.

Koliko često se šalite? Veoma često; Uvek; Na žalost, ne onoliko često koliko bih želeo/la; Uvek kad sam budan; Uvek kada mogu… Izaberite jedan od ovih odgovora ili dajte neki svoj, autentičan.

Sa kim najviše volite da se šalite? Sa prijateljima; Kolegama na poslu; Sa devojkom/dećkom; Sa nepoznatima; Sam sa sobom… Izaberite neki od ovih odgovora (možete i više njih) ili smislite neki svoj.

U nekim delovima Like i Negotinske krajine, kada momak namigne devojci u prelu ona na taj znak pođe za njim i njih dvoje onda odlaze do nekog udaljenog žbuna. Ono što rade u tom žbunu zove se ŠALA!

A sad – podsetite se svojih odgovora na temu „šale“…





Neki debeli ljudi su, u stvari, puni sebe…

2 05 2010

Volim da mislim da su počeci moderne diplomatije nastali u Rusiji pre više od sto godina. Ako ne prihvatite da je u sledećoj crtici reč o diplomatiji, onda je sigurno da tekst govori o vrhunskoj snalažljivosti.

Tablice sa idelanim visinama i težinama za muškarce i žene stigle su na ruski dvor krajem XIX veka. Dvorski lekari su ubrzo bili preplavljeni posetama princeza i prinčeva koji su hteli da se obaveste o tome da li možda imaju koji kilogram viška. Delovalo bi prilično neučtivo kada bi se doktor obratio nekoj osobi iz plemstva i rekao joj da mora da smrša 30 ili 40 kilograma. Zato su, iz učtivosti (a možda i iz potrebe za diplomatskim rešenjem) doktori debelim princezama i gojaznim plemićima govorili: Vi treba da porastete još 35 centimetara…Vi treba da porastete 42 centimetra…





Ko sam ja – leptir ili čovek?

29 04 2010

Sledeću minijaturu napisao je Čuang Ce

Jednom sam ja, Čuang Ce, sanjao da sam leptir. Lepršajući naokolo, srećan i veseo, radio sam šta mi se prohte. Ne bejah svestan da sam Čuang Ce. Odjednom, probudih se, i gle, ponovo bejah Čuang Ce. Sada ne znam jesam li čovek koji je sanjao da je leptir, ili leptir koji sanja da je čovek?

Između čoveka i leptira mora postojati razlika! To je ono što se naziva preobražaj stvari.

Nadahnuće da se prisetim ove male priče došlo je iz posete blogu jedne Šunjalice (www.shunjalica.wordpress.com).





Onako, sasvim usput

23 03 2010

23 03 2010 – Beograd, 20.23

Piše: Darko Kocjan

Dobar dan!

bg foto koji miriše na proleće

bg foto koji miriše na proleće

Kako ste? Nadam se da ste u dobroj formi.

Počelo je proleće, a sa njim i ovaj blog. Veoma me zanima kako si ga pronašao/la (ne ljutiš se što sam prešao na „Ti“?), kako si se obreo na ovoj adresi pošto nikom nisam javio da ću početi nešto da pišem baš ovde. Ako ti nije teško „ubaci odgovor u komentar“ – unapred hvala.

Kao i sve što predstavlja ogledalo „ličnog“ tako će i ovaj blog biti veoma rabarušen, pun raznih tema, ali ćeš najčešće u njemu da čitaš o medijima, o alternativnoj stvarnosti pored koje često prolazimo ne prepoznajući je, o grafitima, o…

Hajde da kažemo to ovako:
Na naslovnim stranicama novina gledamo sve same egzibicioniste: kriminalce, političare i ludake. Onako, sasvim usput, pri dnu pete strane nailazimo na naslov „Pronađena voda na Marsu“. Ovaj blog će se baviti tim „petim stranicama“, pojavama, događajima i ljudima koji su sasvim sigurno zaslužili naslovnu stranu. Takođe, na ovom blogu ćete ubuduće moći da pronađete i naslovne strane, ali, onako sasvim usput, pogledane iz drugog ugla.

Za početak, jedna „baš prolećna“ priča.

Jednog sunčanog prolećnog dana pre mnogo godina, kaže ova priča, Moris Sači, jedan od dva brata koji će kasnije napraviti čuvenu marketinšku agenciju, šetao je njujorškim Central parkom. Tamo je ugledao slepog čoveka kako prosi. Šešir, nekoliko novčića u njemu, a pored natpis „I am blind“ (Ja sam slep). Malo je popričao sa dotičnim i, na rastanku je dopisao nešto na pomenuti natpis. Nekoliko sati kasnije vraćao se istim putem – pored slepog čoveka je stajao šešir pun para. Prišao mu je, upitao ga kako je, a ovaj ga odmah dočeka rečima: Prepoznajem vas po glasu. Vi ste nešto dodali na moj natpis i sada ljudi zastajkuju, ubacuju novac u šešir, ali i hoće da pričaju sa mnom… Šta ste uradili, recite mi, molim vas?

Moris je ispred natpisa I am blind napisao reči It`s a spring… tako da je kompletan tekst potom glasio „It`s a spring and I am blind” (Proleće je, a ja sam slep).

U vreme građanskih protesta u Srbiji pre 15-ak godina, studenti su lansirali protestni grafit “Proleće je, a ja živim u Srbiji”. Navijači Zvezde i Partizana često jedni druge peckaju obradama “Proleće je, a ja navijam za Zvezdu” ili “Proleće je, a ja navijam za Partizan” u zavisnosti od stanja na tabeli i rezultata večitog derbija.

Jedna od poslednjih obrada ovog grafita je bedž na jakni čoveka – učesnika jednog štrajka u Srbiji: Proleće je, a ja radim u prosveti!