Srbija pred izbore 2012.

3 05 2012

najveća promena u Srbiji u poslednjih godinu dana

ovako političari služe narodu – kreiraju nove vidike

novi sistem obrazovanja

da ne zaboravimo Andrićeve reči…

stil života 2012 – ako ne znaš, samo opušteno, i snađi se nekako…

najbolja slika odnosa prema sportu

Kosovo je kažu, kolevka srpstva, a poznato je da roditelji, kada im deca odrastu, prodaju kolevku!

preokupacije mladih…

David i golijati

žongliranje 2012

mediji u Srbiji i svetu 2012

narodni duh 2012

Život – slika 1

Život – slika 2

Život – slika 3

Najveća želja građana Srbije…

Konačno – raspisuju se izbori. Politika to objavljuje na sajtu. Obratite pažnju na reklamu koja se „progurala“ ispod fotografije…

Magija u izbornoj kampanji…

poređenja u kampanji…

nove ideje u kampanjama…

I dalje isti odnos prema biračima (ilustracija: Zoran Spasojević)

Susreti sa starim prijateljima…

nove marketinške strategije…

Tople ljudske reči…

približavanje biračima…

Koriste se i iskustva drugih…

Vodi se računa o zajedničkim interesima…

Vodi se računa i o štednji…

Stalni dogovori o nastupima u javnosti…

Prikrivanje neprijatnih detalja…

Samozadovoljstvo je veoma važno…

Uporno insistiranje na ideji…

Upornost… upornost…upornost… do krajnosti!

Ali, uprkos svemu – ovo je realnost!

Šta, u stvari, birači žele!

Postoje i alternativna rešenja – ovo je prvo!

Drugo alternativno rešenje!

Posle mnogo slika evo i jedne Ljubišine priče:

2008. moja plata 429 evra             2012. moja plata 300 evra

2008. jedan evro – 77 dinara        2012. jedan evro – 111 dinara

2008. mleko 65 dinara                     2012. mleko 90 dinara

2008. hleb 25 dinara                        2012. hleb 44 dinara

2008. voda 29 dinara                       2012. voda 87 dinara

2008. šećer 60 dinara                      2012. šećer 100 dinara

2008. jaja 6 dinara                             2012. jaja 18 dinara

2008. benzin 72 dinara                   2012. benzin 150 dinara

I NA KRAJU JEDNA PITALICA:

U koji lik sa slike imate najviše poverenja?

Najviše poverenja imam u lik sa četvrte fotografije (s leva) u drugom redu. Od njega doduše neće biti koristi, ali on neće proizvesti NIKAKVU ŠTETU!

6. maj 2012 – novi početak?





Specijalni srpski transferi (i ostali vidovi prelaženja)

8 09 2010

Ovo je mala analiza samo nekoliko od bezbroj zanimljivih srpskih transfera, prelazaka iz tima u tim i prelazaka u Srbiji uopšte. Sam termin prelazak u Srbiji ima nekoliko posebnih značenja. Najčešće pominjan u ovom veku je prelazak tipa tranzicije kojim pokušavaju da se objasne vremena u kojima ima sve više siromašnih, a oni koji su bogati postaju enormno bogati (a sve je to kao po zakonu i po „biznis pravdi“). Najpreciznije objašnjenje tranzicije nudi aforizam: Brak mi je u tranziciji. Žena me više ne voli, sad me toleriše.

Onih drugih prelazaka, kada neko pređe nekog i tek onda pređe u drugi tim, mnogo je više u Srbiji. Podsetićemo se nekoliko njih. Neću pominjati fudbalere i ostale sportiste, a da li je reč o nekoj vrsti sporta ocenite sami…

Koštunica je igrao za nekadašnje žuto-plave vicešampione Srbije, a onda je iznerviran što mu saigrači nisu dovoljno dodavali loptu, napravio svoj klub. Pre 10 godina proglašen je za evropskog igrača godine, a potom, želeći da po svaku cenu on bude najbolji strelac prvenstva, oterao je iz kluba sve one koji nisu loptu dodavali odmah i njemu. Klub je tako počeo da tavori u sredini tabele, a preti mu i borba za opstanak.

Čedu Jovanovića je kao mladog talenta kupio Vašington D.C. Junajted i potom ga pozajmio žuto-plavima, jednom od dva najjača tima u Srbiji. Nezadovoljan statusom u klubu i činjenicom da nije dobio kapitensku traku, osnovao je svoj FK Građanski, okupio kao navijače starije gospođe iz centra grada, devojke sklone idolopoklonstvu i momke koji smišljaju poluaforizme i sa svima njima u timu trguje za bodove sa favoritima u prvenstvu, a podmladak priprema sa nastupe u američkoj ligi.

Šešelj je centarfor koji je napravio najviše faulova u napadu i isfolirao najviše najstrožih kazni. Tako je izgledalo da igra na rezultat, ali je njegov cilj u stvari bio da što je moguće više drži loptu u nogama i da bude čuven po driblingu kao Miloš Šestić. Naravno, to je njegov tim koštalo mnogo bodova, posebno na evropskoj sceni. Igrao je za sebe ne bi li stalno bio u centru pažnje, ali, kada bi utakmicu prenosila televizija i samo tad, trudio se da igra atraktivno i za publiku tako da je postao cenjen kod onih koji su prenose gledali samo na TV-u.

Toma i Aca su novi napravili klub sa ambicijama da zaigra u Ligi šampiona, pa su pazarili više igrača od Mančester Sitija, a za manje para nego što zaradi baka Stamena petkom prodajući neslani sir na Kaleniću. Tajna je u tome što su svima koji su došli u njihov novi klub obećali da će stalno igrati i da neće sedeti na klupi. Problem je u tome što to znači da bi na teren morali da izvedu 180 igrača što je protiv pravila. Svi čekamo da počne plej of pa da vidimo ko će stvarno da zaigra kod njih dvojice.

„Šta misliš da pređemo u Partiju mačaka? Daće nam toliko love da ćemo zaboraviti šta je pasji život!“

Mlađan Dinkić je dugo bio bez kluba pa je sam sebe pozajmljivao timovima kojima je bio potreban vešt kosotolomac. Na kraju, sa prijateljima je osnovao prvi srpski profesionalni klub. Na treninzima je lomio noge svim igračima koji su bili bolje plaćeni od njega, a postao je poznat po svojim obećanjima navijačima pre utakmice: Pobedićemo ih sa 10:0. Posle utakmice bi tešio navijače: Izgubili smo sa 7:1, ali naš gol je bio toliko lep da vredi 10 njihovih, znači – u stvari je bilo 10:7 za nas! Takođe, poznat je i po svojim analizama: Možda i jesmo poslednji na tabeli, ali navijači ne smeju da zaborave da smo izveli više kornera od svih timova iz lige što dovoljno govori da smo najbolji.

Jedan od ovih „momaka“ je za male pare došao u FK DB, klub koji se specijalizovao za kratkoročno pozajmljivanje igrača svim dobrostojećim klubovima u Srbiji. Tako je on igrao za svakog ko je dobro platio. Poznat je po tome što je stalno visio u ofsajdu i vikao sudijama da su budale. Takođe, postao je poznat i po svojim izjavama: pre meča – zgazićemo ih i poniziti; posle meča – slučajno su nas pobedili, uostalom mi smo lepši, a ja sam najlepši! Nije mu nikad bilo važno da pobedi već da zadovolji ženski deo publike… ili ekipe.

Snežana Malović je iz omladinskog pogona žuto-plavih. Kao igrač posebno je zapažena po tome što se stalno žali na sudije, stalno diže ruku i insistira na tome da je aut za njenu ekipu, da je protivnik u ofsajdu i tako to. Takvim imidžom iritira sve osim svojih navijača.

Branko Pavlović je igrao za matični FK „Narod, napredak i pravda“, ali pošto taj klub nije imao para da plati takmičenje u I ligi svesrpskog zezanja, onda ga je pozjamljivao ekipama iz elitne lige, a na kraju čak i FK Vladi Srbije, tadašnjem aktuelnom šampionu. Pavlović je bio fantastičan strelac, ali su ga svi klubovi iz elitne lige vraćali u njegov matični klub jer je odbijao da folira penale, daje golove rukom i uopšte – igra nepošteno i protiv pravila. Njegov prelazak u nekog budućeg šampiona zemlje (koji će igrati fer-ple)j biće transfer decenije u Srbiji.

Sada kada se prisetimo i ostalih sličnih prelazaka ispada da je ovo prelazna zemlja, a period prelaženja trajni period kod nas.





Svi naši transferi nasušni…

7 09 2010

Iako je Ivan Ćurković stalno pred očima uprave Partizana, iako je poznatiji u svetskim fudbalskim krugovima od bilo kog našeg golmana, iako je u prošloj godini imao bezmalo isti broj timskih nastupa kao i Stojković, uprava crno-belih je kao branitelja „terenske rupe“ pozajmila mladu nadu Sportinga koja se svojevremeno hvalila da joj kroz vene i arterije teku crveni eritrociti i beli leukociti. I nastao je džumbus…

A ne bi trebalo jer živimo u transfer vremenima, pa još u zemlji koja je oduvek bila transfer država. I Vasović je svojevremeno šetao od Partizana do Zvezde i nazad i svašta se pričalo ali nije bilo totalnog džumbusa, i Divac je posle crno-bele imao i kratku crveno-belu fazu, Milko Đurovski je odlazak iz Zvezde u Partizan začinio velikim muzičkim hitom… Milan St. Protić je nastupao za više domaćih ekipa, kao i golman Janjuš, o transferima iz SPS-a u JUL nekad da i ne govorimo, Igor Milanović je plivao i za Partizan i za Mladost, Šefik je branio i za Srbiju i za Crnu Goru i za Srbiju i Crnu Goru, Goran Milić je napadao i za RTB i za HRT.

A i po svetu ima sličnih primera: Figo je igrao i za Barsu i za Real, Tevez i za Junajted i za Siti, Ibrahimović i za Inter i za Milan, Puškaš za Mađarsku pa za Španiju, Kurt Valdhajm za Nemačku, pa za Austriju pa za tim sveta (UN), i Ajnštajn je u jednom trenutku promenio tim, Če Gevara čak nekolicinu njih, ali je, to valja reći, svaki imao petokraku u grbu.

Transfer veka u Galatasaraju

Stojković je, kažu, pozajmljen. To nema nikakve veze sa onom blesavom emisijom „Menjam ženu“. Pitam se zar nije bolje reći gost-igrač nego pozjamljen igrač. Pozajmljen igrač, šta to u stvari znači? To je kao kada jedan robovlasnik kaže drugom: Evo ti moja dva roba da ti pomognu da završiš ambar, a ti mi posle dođeš trećinu prinosa u prve dve godine.

Pitam se da li je MMF uz parice mogao da nam pozajmi i nekog svog igrača za mesto npr. guvernera Narodne banke.

Inače, poslednjih dana prelaznog roka u gostima aktuelnom srpskom žuto-plavom prvaku (DS) koji želi da što pre zaigra u „evropskoj Ligi šampiona“  bila su dva odlična igrača iz inostranstva – Vestervele i Hejg. Učinilo se za čas da bi ova dva vezna igrača mogli da budu angažovani da pojačaju ambicije žuto-plavih (i kobajagi Srbije), ali izgleda da su pregovori za sada bili neuspešni.

No, da se vratimo Stojkoviću i njegovom transferu.

Ma koliko da se govori da sport nema veze sa politikom, stalno se uveravamo da je obrnuto. Iako niko nikad nije rekao (ali je možda mislio) da navijanje za neki klub nema veze sa ideologijom, iz ugla današnjice ne izgleda tako.

(tekst je objavljen na Radiju Tri iz Beograda, u rubrici „Beograd za poneti – rasprodaja grešnih misli“)

 





O čokoladi i praštanju…

19 08 2010

Čitam u novinama da jedući čokoladu više opraštamo. Slatkiši nam pružaju dodatnu snagu da uz njih lakše podnesemo loše vesti, zaboravimo na osećaj krivice i osvetu. Šećer smanjuje nivo stresa, a slatki napici čine osobu manje agresivnom. Novinama baš i ne verujem, ali čokoladi verujem. A znam i za sledeću priču.

Gradska uprava Bornmuta, letovališta u Engleskoj, pozvala je naučnike da ih konsultuje u vezi sa jednim velikim problemom koji ih je zabrinjavao. Petkom i subotom kasno uveče, po zatvaranju mnogobrojnih lokalnih diskoteka i klubova, stalno je dolazilo do masovnih tuča i nasilničkog ponašanja gostiju tih mesta koji su po izlasku iz njih, pod uticajem alkohola, lakih droga i klupske atmosfere, stalno započinjali kavge. Savet naučnika je bio jednostavan: na izlasku iz diskoteka posetiocima dajte besplatnu čokoladu. Vlasti Bornmuta su to i učinile. Svako od gostiju noćnih klubova, pabova i diskoteka dobijao je pri izlasku malu čokoladu. Već prve večeri broj ekscesa je smanjen za trećinu, a druge noći je prepolovljen. Eksperiment je uspeo – tajna: čokolada sadrži serotonin, tzv. hormon zadovoljstva koji čini da se osećamo dobro, odnosno – stimuliše dobro raspoloženje.

Ali, pretpostavimo i da je količina čokolade koju treba pojesti da bi se lakše prebrodile gluposti koje čine političari direktno srazmerna intenzitetu te gluposti. U tom slučaju, da biste svarili TV Dnevnik u Srbiji pre 25 godina bila vam je potrebna čokoladna bananica, eventualno dve. Pre 15 godina uz dnevnik na RTS-u je bilo potrebno pojesti 250 do 300 grama čokolade da biste sve oprostili. Danas nam uz TV Dnevnik treba oko 4 i po kilograma čokolade plus 47 bajadera. Očigledno, ako želimo danas da se suočimo sa lošim vestima i da potom oprostimo glupost – bitno će nam se povećati količina šećera u krvi što direktno vodi u dijabetes.

Zaključak: Opraštati danas političarima u Srbiji njihove sulude postupke je ravno samoubistvu. A ako ipak odlučimo da to radimo, činimo to na sopstvenu odgovornost.





ЈА, БОРИС (прича која се наставља)

30 05 2010

пише:

Бранко Павловић


У само четири недеље г.Борис Тадић нам је саопштио сијасет бесмислица, које све заједно и код мене рађају додатну велику забринутост за будућност Србије.

Говорићемо о: посети Азербејџану, Турској, Кипру, Грацу, али и о посети Трговишту, синдикалном скупу у Београду, Бору.  Заједнички именитељ у свим овим изјавамa Тадића, је у томе што оне битно одступају од реалности. До мере да са реалношћу готово да немају додирних тачака.

Из Азербејџана г.Тадић нас је обавестио да је реч о држави која је веома богата нафтом и гасом и да ће Србија имати од тога користи (узгред речено, укупан обим међусобне размене у 2009. години је био око 5 милиона долара). Како? То нам није објашњено, али постоји само једна могућност: да нам Азербејџан прода нафту испод цене. То је опет могуће само ако они желе да нам поклоне паре или ако не знају да је нафта роба која се котира на берзи и чија цена се зна у свакој секунди. Другим речима или нас много воле, па жарко желе да нам поклоне паре, или много не знају упркос томе што скоро сто година тргују нафтом. Не знам шта је од овога логично г. Тадићу, али шта год да је, мене то веома брине.

Још невероватније је спомињање гаса. Гас никако не може да стигне у Србију, осим из Русије. Друга могућност је да се гас пуни у балоне, па да се под повољним ветровима балони некако надвију над Србију, па да их наше ваздухопловство приземљује и предаје у сигурне руке г.Бајатовића.

Затим смо помпезно обавештени, све са одушевљеним подизањем руку у стилу навијача истог тима, да је Турска идеални посредник за односе Србије и г.Силајџића. Баш Турска улива г.Тадићу сигурност да ће ти односи бити објективно и непристрасно сагледани. Претпостављам да је  г.Тадић  самоувереност у овој својој процени црпео из нескривеног одушевљења турског представника и г.Силајџића. Рачуна Борис, чим се и они радују, дакле нисам сам, мора да је ствар на правом путу. Када томе додам да је г.Силајџић, супротно својим овлашћењима, заступао БиХ на том састанку, а г.Тадић му својим присуством дао пуни легитимитет, цела ова ствар мене веома брине.

Председник Тадић је пре десетак дана стигао до Трговишта (најсиромашнија од свих српских сиротиња на тромеђи са Македонијом и Бугарском) и тамо, како нас је РТС непосредно известио,  старијем чики спеченом од деценијског напора и одрицања (да не кажем немаштине) изјавио: „Овде је, у ствари, лепо“. Човек је остао забезекнут и ни реч није успео да изусти. Оно што нам ни РТС нити било који други медиј није пренео јесте чињеница да је г.Тадић пре неколико година већ био у Трговишту и да им је и тада такође обећавао инвестиције и развој, од којих није било ништа.

На Кипру је г.Тадић  делио лекције како се има пословати. Напоменуо је да се те оф-шор компаније морају ставити под контролу и позвао привреднике на „економски патриотизам“. Мој је утисак да је у том тренутку г.Тадић поставио сопствени рекорд, да са тако мало речи каже толико бесмислица. Прво Кипар није оф-шор зона. Кипар је ЕУ и о томе како Кипар послује брину Немци. Брину и други велики у ЕУ, али пре свега Немци (ја не знам да постоји банка на Кипру у којој Немци немају неког свог службеника). Како Кипар може бити добар за  ЕУ, а  споран за Србију? Бесмислено.

Затим, економски патриотизам. Па нема ничег скупљег од економског патриотизма. Кад се нешто у послу заснива на патриотизму, а не на  новцу, то је на крају увек скупље. Бесмислица. Да ли то значи да Србија хоће да ограничи могућност страним компанијама да оснивају привредна друштва у Србији? Па нама је преко потребно оснивање нових фирми. Такав захтев би био потпуно супротан кључним интересима Србије. Да ли то хоћемо да ретроактивно угрожавамо стране инвестиције? Или било које инвестиције? Страшно. Па оно мало капитала ће побећи из Србије и за дуги низ година нико неће доћи.

Шта држава може да ради (уопште не мислим да је то и паметно, него само начелно да разјасним како стоје ствари): може да контролише законитост пословања, може да прописује да само неке фирме могу учествовати у процесу државне куповине или продаје (да одреди неки квалификаторни услов на тендеру), може да наплаћује порез од добити остварене у Србији свим физичким и правним лицима без обзира на њихово пребивалиште или седиште. Али ништа од овога Србија не може да ради ретроактивно. И не може се бавити никаквом добити на Кипру, у Француској, Новом Зеланду или било где другде.

Све то што г.Тадићу изгледа логично мене веома брине. Чак и када оставим по страни начин на који г.Тадић износи ставове, наплата добити, све и када би она била могућа, не би могла битно да утиче на новчане токове или на стандард грађана у Србији. Г.Тадић говори као да је реч о милијардама евра, а не о износу који је битно мањи од штете коју је Србија претрпела у случају „сателит“.

У Грацу је г.Тадић одлучио да објасни ЕУ шта је њена сопствена суштина. Укратко, ако Србија не добије кандидатуру за чланство до краја ове године или најдаље почетком следеће, ЕУ ће изгубити своју суштину. Суштина ЕУ је, дакле, похрањена код г.Тадића. Ја у томе видим још једну опасност: замислите да се, не дај Боже, г.Тадићу нешто деси, па да са њим нестане и суштина ЕУ.

За мене је посебно занимљиво размишљање у коме ЕУ није изгубила своју суштину када нас је бомбардовала, када је убедљиво већински признала отцепљење Косова и Метохије, када је ЕУЛЕКС забранио улазак наших званичника на Косово без његове дозволе итд, него тек у тренутку када је Тадић забринут да неће имати чиме да маше пред лицем бирача на наредним изборима, без кандидатуре за чланство у ЕУ.

Затим је на синдикланом скупу позвао наше пореске органе да пажљивије читају закон. Када би г.Тадић читао закон све би било могуће. Само пара у привреди Србије не би било нигде.

Затим је отишао у Бор и причао нам о бакру. А тамо нема бакра. Треба да знате да у Бору уопште нема бакра. Доказано. Рио Тинто (једна од две највеће компаније на свету када су у питању обојени метали) две године је бушио, потрошио око 6 милиона долара и отишао. Нема бакра. Нема ни других метала. То значи да је јефтиније куповати бакар него га производити. Доказ више је и у томе што се на три тендера за продају РТБ Бор није појавио нико из првих 15 на свету. Нико ни да пипне. А не да достави било какву понуду. У Бору постоји само бесомучно трошење пара нас грађана. На струју, на опрему, на отклањање штете од загађивања. Троше се стотине милиона евра наших пара потпуно бесмислено. Само за струју је за РТБ Бор потрошено више пара него што укупно износе неплаћени рачуни свих породица којима је исечена струја.

Оно што мене доводи до најозбиљније забринутости је чињеница да је г.Тадићу све то логично и чак пожељно. Нафта ће да шикља из Азербејџана, у Трговишту је дивно, у Бору све блешти од драгоцених метала, милијарде су на дохват руке само треба читати закон Борисовим очима, Европа само што није увидела своје заблуде, а Турска управо ових дана, повољно по Србију, решава питања БиХ.

Људи, ово није прогрес. Ово ПРОГРЕСИРА.

"impossible worlds" - и ово је један од немогућих светова





Đavolska rabota u Srbiji

14 05 2010

Kako stojite sa kockanjem? Da li ste nekad odlučili da mnogo rizikujete nadajući se životnom dobitku?

Da li vas situacija svakog od građana Srbije koji izađe na izbore pomalo podseća na kocku, tačnije na igranje ruleta?

Prvi izlazak na izbore i optimizam. Ma dobiću sto posto. I onda na ruletu u Kazinu uložimo veliku sumu, odnosno veliki deo sebe, na izabrani broj. Broj predstavlja pojedinca, ličnost, vođu za koga smo se vezali. Uložimo na njegov broj i… izgubimo, naravno. I sledeći put opet igramo na isti broj i opet izgubimo. Koliko god puta da igramo na taj broj – sve više gubimo. Onda, neki od nas promene broj. I opet izgube. Uvek dobija neki broj kojem se niko nije nadao. I stalno gubimo. Kao da ovde neko vara, zar nije takvo osećanje kada se stalno gubi?

Vidimo svi da je jedan dobio – posle saznajemo da je namešteno, on je igrao za Kasino. On je tu da pali i loži ostale da ulože što više sebe – imovine, vremena, para…

Kada igrač vidi da mu više nije mnogo ostalo od novca i od života, on pomisli „Hajde da igram sa što manje rizika“ i odluči da igra na boju, a to su partije, odnosno koalicije.

Prvo uloži deo preostalog sebe na crveno. I izgubi. Onda odluči da uloži na crno. Ponovo izgubi. Opet na crveno, opet gubitak. Pa na crno – gubitak. Onda odluči da nekoliko puta uzastopce uloži na crno – računa: verovatnoća govori da mora bar jednom da dobije i da tako vrati ono što je izgubio. Jednom, dva puta, tri puta na crno – svaki put izgubi i na kraju ostane bez ičeg. Pogleda po kasinu, kad ono svi ostali bez ijedne pare. Sve je ostalo samom Kazinu. A ko je vlasnik kazina?

Da pokušamo to da saznamo na ovaj način – ako saberemo sve brojeve iz ruleta: 1 plus 2 plus 3… pa sve tako redom zaključno sa brojem 36 – dobićemo kao rezultat broj 666.

Čovek da ne poveruje – stvarno je đavolska rabota politika u Srbiji!

(tekst je objavljen u maju na Radiju Tri iz Beograda, u rubrici „Beograd za poneti – rasprodaja grešnih misli“)